Došao sam biciklom na posao… Malo je hladno ali nije strašno.
Dok sam tako pedalao kroz Osijek malo sam razmislio o svemu, o životu, o sreći, o autobusima, o djelovima razbijenih boca koje leže ispod žutog lišća i čekaju da ih nagazi neka biciklistička guma, o magli, o suncu, o cijeni goriva, o sunčevoj energiji, o protekloj godini…
Tako romantično raspoložen vrtih pedale lagano, opušteno, bez ikakve žurbe… i najednom osjetih iza mene žestoko dahtanje, škripu pedala i talasanje najlona polu-praznih vreća.
Pokraj mene, obilazeći me prolazi usijana baba, izborano-izbrazdana crvena lica, čijim su kanalima tekli brzaci znoja, natapajući joj šal i kragnu jakne…
Vreće su bile vezane za pak-treger užetom. U vrećama koje su visile skoro do asfalta bijaše inventar odbačenih stvari i svega onog što ljudi kupuju a za što znaju da im ne treba:
Sat u mornarskom kormilu sa barometrom ali bez sata, samo je ostao barometar, tijelo od barbike bez glave, mini plastično veslo, imitacija električne gitare za djecu bez žica, keramička figurica konja, milje za na televizor, istrošena super-upijajuća spužva za partviš, …. i knjiga… Erica Jong – Strah od pedesete….
Nisam je uspio stići, htio sam još malo zaviriti u njezin plijen, što se još nalazi u toj zbirci…bila je toliko brza da sam odustao.
Nakon nekoliko minuta stigao sam do semafora, crveno, spustio sam nogu a i dobro mi je došlo da se malo odmorim kad primijetih babu kako stoji u prolazu između zgrada, skida vreće sa bicikla i nešto u njima traži…Prešao sam prijelaz i sačekao da vidim što će se dogoditi. Izvadila je vrećicu nečega i istresla sadržaj na beton, nije prošlo deset sekundi i pokraj nje se stvoriše dva mala šteneta mješanca koji smazaše sve što je bilo na betonu.Crvena baba se malo poigrala sa njima, vratila vreće na bicikl i krenula dalje, užurbano kako je i došla.
Nastavio sam svojim putem, opet sam razmislio o svemu… Crvenu babu je vjerojatno još netko, negdje čekao.