Dugi period zabrinutog iščekivanja, koje zapravo i nije čekanje nego je samo zabrinuto provođenje vremena. Življenje, koje i nije življenje, nego je svakodnevni osjećaj bespomoćnosti. Krug, koji ne prestaje, kako krug samo može. Čak i ako se nešto promijeni, ta promjena nije na bolje, uvijek samo na lošije. Grč u stomaku koji traje mjesecima, godinu dana… možda i duže. Živiš onako kako si živio, i odjednom shvatiš kako nešto nije u redu, a zapravo oduvijek nije u redu, samo si se zavaravao maštanjem kako će biti bolje, i to dnevno sanjarenje omogućilo ti je da se na tren osjećaš bolje, dok je život prolazio, dok je vrijeme prolazilo. Onda dođeš u neke godine, pređeš četrdesetu, i odjednom ti postaje jasno da se to dnevno sanjarenje neće ostvariti samo od sebe, ali u tim godinama ostaješ zaključan načinom života, i svega onoga što si do tada radio. Problem se događa, kada prokušani recepti više ne funkcioniraju. Nije ništa bolje nego isčekivanje nečega što bi se „moglo“ dogoditi, i što bi nam uljepšalo život. Međutim, sada se događa nešto što je praznina, maštanje ne pomaže, iscrpili su se svi modeli kako bi moglo biti bolje, osjećam da sam zarobljen u krugu, za kojeg sam dozvolio da se stvori čekajući bolja vremena.

Nije zapravo toliko loše, loš je osjećaj da ne ide bolje, stagnacija. Mnogi bi ljudi, ustvari vjerojatno, milijarde nesretnika željeli, i možda sanjaju moj život. Taj život, u kojem sam ja, razmaženo derište, toliko nezadovoljan… ali ne može me tuđa nesreća usrećiti. Znači, ja bih trebao biti sretniji zato što se neki nesretnik u Africi pati u rudniku dijamanata, i misli: „Joj, samo da mi je malo odmora… neka koliba na obali, pa da pecam ribu, i živim sa svojom ženom na miru.“ A ja bih novi box za bass! Želim zvučnu karticu, nije mi dovoljna obična mikseta, nego bi sa usb-om, hoću bar deset godina mlađi auto, želim svoj stan…. Uh… ma želim samo da ne brinem ovoliko. Želim samo da ne moram misliti kako ću platiti račune, kredit, kredite zapravo, i da bar jednom godišnje otputujem negdje sa svojom dragom… koliba na obali, pecanje…

Zašto bi mi, koji kao živimo u razvijenijim dijelovima svijeta, uopće tražili nešto više, kada u odnosu na, recimo Afriku, živimo u raju? Pa zato što nam je ta razvijenost omogućila da razmišljamo o drugim stvarima. Komfor nas je razmazio, i sada bi željeli miksetu sa usb-om, a ne komad mesa za ručak jednom mjesečno… komad mesa nam je normalan svakodnevno. Ne kažem da treba jesti meso svaki dan, i sam nisam jeo meso četiri godine, i nije mi bilo ništa, ali vegetarijanstvo je filozofija modernog razvijenog društva, i još nekakvih istočnjačkih kultura… pitajte indijanca sa Aljaske u sred zime želi li biti vegetarijanac?

Ne govorim o materijalnim stvarima (osim miksete sa usb-om), govorim o novom entuzijazmu, o ushitu kada krećeš u nešto novo, o osjećanju da ćeš baš sa tim, eto, napraviti pomak, usrećiti okolinu, izaći iz kruga. O trenutku kada će mi ponovo suze krenuti na oči slušajući veliku glazbu, koja će me ponovo inspirirati, ponijeti, i bit ću sretan što sam živ, da je mogu čuti.

Treba jako malo za potpunu sreću, mada vjerujem da tako nešto ne postoji. Vrijeme prolazi, i nešto će se dogoditi, prirodni zakoni će odraditi svoj posao, i pojavit će se novi ljudi, novi problemi, možda bolji problemi, bitno je riješiti se briga, ne brinuti, ne biti zabrinut, jer će se ionako dogoditi što se mora dogoditi, pa i ta mikseta sa usb-om… i moja draga i ja u kolibi na obali, bar jednom godišnje.