Ovih dana mi na pameti film Forrest Gump. Gledala sam ga nekoliko puta, a čini mi se da bih mogla opet. Jer stalno trčim (znam, kao i većina), jurim. A u glavi odzvanja “trči, Marijana, trči”. Kao da neću stići na cilj. A ponekad ni sama ne znam gdje i što je cilj. Valjda trčati dok ne padneš s nogu i više ne mo’š ustati. Do sada se dogodio poneki pad, ali sam uspjela ponovno stati na noge. I nastavila trčati kao i Forrest. Kad smo kod trčanja, dodala sam još jedna disciplinu. Počela je utrka za Božićnim poklonima. Ja već krenula u potragu. Želim izbjeći one gužve, lutanje kroz trgovine, nervozu. Ali već sad nervoziram jer ne znam što da kupim. Jer ono što je na popustima djeca ne žele pronaći ispod bora. A sa razočaranim pogledom na božićno jutro nije se lako nositi. A i treba ih ako je ikako moguće poštedjeti razočarenja dok su još mali. Ili da im prodam Forrestovu foru “život je kao bombonjera, nikad ne znaš što ćeš dobiti”? Uf! No, da ne bi bilo da ni oni, a ni ja ne znaju što će biti u zamotuljku ispod bora, ja sam ranije krenula u misiju za koju se nadam da će biti uspješno izvršena. Vrata jedne trgovine gdje je bio popust na igračke 40 posto, sam poljubila, iznenadivši se kako je nedjeljom otvorena samo do pet. A onda sam sjetila kako smo kao klinci nedjeljom jeli kruh od subote, a ako je usfalilo jaje, soli ili šećera posuđivalo se međusobno u komšiluku. I bilo nam je dobro. A sad se šoping uredno obavlja nedjeljom. Barem oni koji znaju radno vrijeme trgovina. Ja ga ne znam. I baš mi je drago što ga ne znam. Ali sam znala za ludi petak u jednoj drugoj trgovini u koju sam uspjela stići na vrijeme. I tako ja zajedno s gomilom drugih ljudi kopam po tim ogromnim gajbama u kojima ima svašta, a ništa. Imaju patike ili cipele (nisam sigurna što su) za 25 kuna. “Uzmite gospođo, bile su 50 kuna, to se isplati. Ja sam dvoje uzela.”, govori oduševljeno ženska osoba u gomili i gleda u mene. Gledam ju i pitam se zašto se meni obraća? Ne trebam cipelo/patiku. Trebam igračke. Koje su super. I nisu skupe. Ah, oduvijek sam voljela bajke. I tako se mi gledamo, ja se nasmješim pristojno, produžim dalje, a ona pronalazi novu žrtvu jer vjerojatno traži potvrdu, koju nije dobila od mene, da je to povoljna kupovina. I tako ja vrpam i dalje. Još uvijek ništa. Što ću sad? Vučem onu korpu za sobom, sve brže (čitaj nervoznije), a ona drnda, proizvodi zvuk koji podsjeća na otkucavanje sata. Tik-tak, tik-tak, tik-tak…A ne, neš’ ti meni otkucavati. Uvijek je do sada bilo sve obavljeno na vrijeme pa će tako biti i ove godine. Ostavim korpu. Kupila sam cipelo/patike. Za tatu. Za njega su to cipele. Za šetnju. On je svoje trčanje odradio. Moj cilj se još ni ne nazire. Dakle, ja ću svoju potragu i utrku nastaviti…neki drugi dan…Do tada ću jesti bombonjeru! 🙂