Jutros je bilo toliko zagušljivo u kući da sam se probudio u 05.54. i nisam više mogao spavati. Zapravo sam zaspao za par minuta, ali je staroj zvonio sat u 06.15, a ona je bila toliko pospana da sam ja morao ustajati, odlaziti u njenu sobu i isključiti alarm. Nakon toga više nisam spavao. Iznenada osjetih dašak povjetarca i zapičim van, a ono nema sunca, samo vjetar, mrsi grane… Tako odlučih a što drugo, nego da odem na trčanje. Uzeh svoju opremu, sjedoh na bic i zaputih se ka trim stazi na lijevoj obali Drave kao i svi moderni Osječani… Kada stigoh tamo bilo je 06.57. sunce se pojavilo, ali bijaše solidno svježe u odnosu na prethodne dane i tako ja krenuh, korak po korak, trč po trč na trim stazi… Prošao sam par stotina metara i sve mi se pore počeše otvarati, znoj je krenuo, ubrzano dahtanje i bolovi u nogama, kad primijetih dvije curice kako na istoj stazi rade što i ja – znoje se i dahću (za bolove u nogama nisam siguran). Kad se približismo jedno drugima uspijem ih malo bolje promotriti. Znači totalno, markirano, nike, beneton, sinkronizirani nožni zamasi, i fantastičan detalj koji me na tren preselio na obale Kalifornije. Naime, na obje lijeve ruke (govorimo o jednoj lijevoj ruci na jednu curicu) bijahu vezani posebnim specijaliziranim trakama po jedan ipod nano! Jedan ružičaste a jedan svijetlo zelene fluorescentne boje!
Mimoiđosmo se mi tako i ja se samo nasmijah dok sam sve više dahtao, i dok oznojaž postajaše sve obilniji. Kako ja baš nemam kondicije pa jedva vučem nogu pred nogu, a kako su dvije spomenute curice u odličnoj formi (ovo curice se misli na oko 25 godina na svaku, samo im malo tepam) sustigoše me u povratku jer se na trim stazi trči tamo i nazad – ili ti tamo – amo. Kada su bile dvadesetak metara iza mene ja svojim nepogrješivim njuhom za žensko osjetih njihovu blizinu i ne znam zašto, ali počnem nekontrolirano prdit! Svakim zakorakom jedan plotun, mislim govorimo o tromblonima, ne znam šta me uhvati, ali kad je krenulo…. Uglavnom nadao sam se pošto imaju ta čuda u ušima da ništa ne čuju ali moj nepogrješivi njuh za žensko se ponovno aktivira i javi da sve više posustaju. Osvrnem se a one usporiše sve se više udaljavajući. A, rekoh sad šta je – tu je. Kao da one nisu nikada prdile, kao da njima nije nikada došlo da fino, onako, jel…
Otrčao sam svoju rutu i bio sam ponosan na sebe, vjetar je i dalje mrsio grane, patke su se brčkale u bari, vrane su nešto vrištale sa drveća, a dvije curice nestadoše bez traga…