Dakle, svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu je počelo! Hrvatska je na otvaranju igrala sa domaćinom i izgubila. Izgubila 3:1 u utakmici koja nije bila baš lijepa za gledati, koja nije vrvila  nogometnim akcijama, šansama, maestralim potezima… Ali je zato vrvila od Drage Ćosića i od naših pogrešaka. Svi su tu utakmicu isčekivali kao ozebao sunce. U posljednjih nekoliko dana nisi mogao ući niti u jednu trgovinu, ustanovu, tramvaj ili birtiju, a da netko nije o tome pričao. Velika većina je imala svoju teoriju kako trebamo igrati, kako ćemo se postaviti, kakav sustav igre trebamo imati, koga staviti u igru i koga ne, hoće li biti vruće, je li velika vlaga u zraku, hoće li svi biti zdravi… I velika većina je nakon utakmice rekla: “Jesam li rekao da je trebalo…” Teorije tzv. nogometnih stručnjaka su da je Brazil ipak nogometna sila i da mi moramo biti sretni ako izvučemo bod, kako je njihova reprezentacija tri puta “skuplja” , kako ima kvalitetnije igrače itd. Istina je međutim, da oni nisu imali nikakvu igru, da se sve svelo na individualne akcije,  naše pogreške i japanskog suca! Jasno je da smo sami krivi za poraz, ali kad ti netko odglumi padanje u šesnajstercu, kada sudac to popuši, isfićuka penal, a brazilac/nogometaš/glumac zahvaljuje Bogu što je Japanac svirao, onda normalnom čovjeku koji voli pogledati dobru utakmicu ne dođe ništa drugo nego da opsuje!  I onda pucanje tog penala… Muko moja, Pletikosa skoro obranio, ali šut je bio jak, nema što, Neimar, svjetska klasa. Utakmica je zapravo za nas jako lijepo počela. Kontra, tamo-amo, Olić ubacio u šesnaest, neki brazliac se spetljao i zabio auto -gol. Jedan nula za naše! Čuo sam pucanje petardi, viku, dreku, sveopće narodno oduševljenje! Ništa više nije bilo važno… zabili smo gol…mi, Brazilu! Međutim, to kao da nas je šokiralo, valjda nismo očekivali da ćemo povesti, u sred Brazila, protiv Brazila, na svjetskom prvenstvu. Počele su pogreške, jedna, druga… i iz neke spetljancije Neimar otme loptu, malo otrči i blagim šutom od kojeg se lopta kotrljala kao u usporenom filmu pogodi mali prostor između stative i pletikosine ruke, 1:1. Onda je došao taj penal, i ako budem još koju riječ o tomu napisao jako ću se naživcirati! To je već bila negdje 7o – ta minuta i onda smo se sjetili da bi trebali nešto i odigrati. Krenuli su napadi i šanse, i u tom trenutku sam se zapitao gdje su sad sve te brazilske zvijezde, ti skupi nogometaši? Vidio sam samo neke dečke u žutom koji ispucavaju loptu iz svog šesnajsterca bojeći se da ne prime gol. Zapitao sam se i o našem mentalitetu. Zašto sami sebe otpisujemo u startu? Ako su oni bolji, neka pobijede i dobro. Ako su oni i bolji, ali imaju loš dan, a mi inspirirani situacijom dobijemo krila, možda mi pobijedimo. Ako smo mogli napadati kada smo shvatili da nemamo što izgubiti, možda u startu trebamo misliti da nemamo što izgubiti? Ili bilo tko, ako želi nešto postići, treba početi od pretpostavke da nema što izgubiti. Uglavnom, opet smo se spetljali… Opet  pogreška, i opet gol za Brazil. 3:1. Na kraju svega, sa nogometne točke gledišta, možemo žaliti kako se završilo.. Zapravo ne kako se završilo, nego kako se odigralo, kako se situacija odvijala, kako smo propustili šansu da igramo. Jer, neće se skoro ponovo pružiti prilika da igramo protiv Brazila na otvaranju svjetskog prvenstva u Brazilu.  Kao što se često u životu dobre prilike ne pružaju dvaput. Kako došlo tako o’šlo!